Promjene u stilu vjenčanice: izvorna vjenčanica, dizajn nije jako kompliciran. Suknja visokog struka s okomitim linijama, nabrane rukave i dekoltea s niskim vratima čine se replikom tada popularnog modnog stila. Svila i saten glavne su tkanine za vjenčanice. Kasnije je stil vjenčanice bio dugačak i pun, prednja suknja je izrezana u ravnoj liniji, a stražnju ploču ukrašena je drugom suknjom od šišanja. Kad je mladenka hodala crvenim tepihom crkve, bila je i suknja brisača. Tepih je polako prošao dajući mladenci vilinski izgled. Kasnije je stil vjenčanice, gornju i donju širinu, niski dekolte zamijenio dostojanstvenim visokim dekolteom, materijal je koristio više ukrasnog brokata, dekoltea, manšete i suknje također su bili ukrašeni s puno cvjetnih ukrasa. Krajem 19. stoljeća tekstura vjenčanice postala je mekša, a dvostruki krep i taft bili su najpopularniji među mladenkama.
Početkom 20. stoljeća vjenčanica se počela smanjivati, a istovremeno ima i funkciju plesne suknje, koja mladenku može učiniti jedinstvenom na svadbenoj plesnoj zabavi. U 1930-ima popularne vjenčanice imaju tendenciju da budu uske, što mladenku čini šarmantnijom i dirljivijom. U četrdesetim godinama modni je jednostavan rez vjenčanice, dekolte u obliku srca i rukavice s dugim rukavima. Šezdesetih godina duljina vjenčanice bila je puno kraća, a neke čak nisu imale razlike s „mini suknjom“. Sirovine su bile najpopularnije od lana i pamuka. U vjenčanici iz 70-ih pokazala je snažno nostalgično raspoloženje, a stil je napredovao s podrezom i pleterom. Sloj čipke bio je složen i ukrašen mekim tkaninama u boji mesa. Devedesetih godina prošlog vijeka dizajn je prelomio tradicionalni dizajn suknje velikog okreta i apsorbirao dizajnerske značajke mode. Većina vrhova je golih; suknje su u stilu cheongsam, ultra kratke suknje i praktična kombinacija vjenčanica. Kad mladenka dođe u crkvu tokom dana ili bankete noću, mogu se kombinirati.
